Mala odbojka i odbojka na pijesku. Važno ili nije važno. No, idemo na ta natjecanja. Važno je da vide kakva su natjecanja. Da se maknu oz svoje sredine. Osjete atmosferu kakva vlada na jednom beachvolley prvnstvu. Određivanje parova, odlzaka u sobe, zajednički boravak na terenu. Sve se to uči. I počnemo voditi negdje u petom i šestom razredu. Prvo su to najčešće natjecanja na zagrebačkom Jarunu. No, to su mala djeca. Važno je znati da klub od svih njihovih natjecanja a i ostvarenih rezultata nema nikakve financijske koristi. Samo trošak. Niti u zajednici sportskih klubova grada Osijeka, a niti u Odbojkaškom savezu grada Osijeka a i županije. Rezultat i medalje isključivo su njihove. I pobjede i porazi prvenstveno idu sportašima. No, u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji klub nema ništa, ali igrači i igračice za osvajanje jednog od prva tri mjesta ostvaruju pravo na stipendije grada Osijeka. Vodiš tako jednu curicu na natjecanja. A ona plaće jer nije u paru s curom s kojom bi ona htjela. Onda često kažem povedi si djevojku koja želi i može s tobom. Pa jedne godine ide jedna cura. Onda zaključi da joj a cura nije dobra. Pa izabere iduće godine drugu. Ta druga stalno plače cijelu utakmicu jer ova prva ne može stati s prigovaranjem. Pa zovu roditelji. Onda iduće godine pokuša s drugom djevojkom. Pa opet zovu roditelji da će doći po dijete jer ju sugiračica stalno provocira. Pa plaće dijete. Onda ju moraš tješiti, pričati s njom i slično. Iduće godine dođe treća djevojka. I onda i na kraju te iste godine i četvrta. U starijoj konkurenciji dobije drugu curu. I na kraju ni jedna od suigračica više ne igra odbojku na pijesku jer taj sport vežu za traume psihološke naravi. A dijete kvalitetno i perspektivno. I onda dobiješ ju na čuvenja. da bude s tonom u smještaju. I sedmi razred. Išla bi i ona malo van. Ajde dobro. Mislim si pa izdržati ću i to. Pustim ju. Sjedim na kauču u predvorju hotela i čekam da se vrati. Drhtim od straha. Ali treneru nemojte reći mami i tati, kaže ona. Pa neću. I još dvije bi cure išle ali neće. One će se igrati u predvorju hotela na spravama fitnes kluba. I to pustim. Pa me strah da im se nešto ne dogodi i onda u ponoć ih još čuvam. Čekam ovu curu. Pa odu svi spavati a ja na nekom tvrdom kauču. dvosjedu. U tom velikom predvorju sjedim i dremam. I dođe. I sutra igra. Pa se svađa. Povedem i na prvu ligu. Hoću ju staviti igrati. Da proba i to. Da si upiše u povijest da je u sedmom razredu igrala već i 1.ligu u odbojci na pijesku. Starije igračice se snebivaju. Pa zašto treneru. Pa mala je ona još. I tada se javi jedna. Evo ja ću s njom. Ona će mene slušati. Ja mogu s njom. A ja kažem ona je naša budućnost. I onda dođe nova sezona i noga. Ode u drugi klub. I što si sve istrpio kroz pet godina ode drugom. Taj sada kupi rezultate od nje. Još imaš osjećaj da imaš velike uši i da ti se svi smiju. Povede sa sobom još dvije cure. Htjela je i treća. Pa nije ipak. I dođe utakmica i igra protiv svoga bivšeg kluba. I igračici preko pozli i sudac dodijeli medicinski time out ide pomoć A ona još traži da se mjeri trajanje toga time outa i dodijeli pobjeda. Sada stvarno gledam se u ogledalo i vidim kako mi rastu uši.