Ona je do svoje 21.godine bila ritmička gimnastičarka. Čak 15 godina. A onda pijesak. I ne samo pijesak. Ove godine igrala je i 1b ligu u dvoranskoj odbojci za zagrebački OK Fortis Volta. I tu nije kraj. Mi smo ju prije dva tjedna upoznali kao sutkinju na državnom prvenstvu u ritmičkoj gimnastici. Pročitajte što kaže ova mlada zagrebčanka koja je uz sve te sportove stigla u redovitom roku završiti i Ekonomski fakultet.
-    Kao dijete jedne velike sportske obitelji, mogla bih čak reći obitelji sportskih fanatika, sport je ušao u moju krv već s prvim dječjim koracima. Zajedno s roditeljima, majkom kineziologinjom i ocem košarkašem, oboje su svestrani sportaši, braća i ja smo, još u ranom djetinjstvu jurili skijaškim stazama, ispucavali teniske loptice na Šalati te gulili tartan na Dinamovom atletskom stadionu. Prvi put sam kročila u dvoranu u 6. godini života, dvoranu koja je bila moj drugi dom sljedećih 15 godina. Ritmička gimnastika me istog trenutka osvojila, uz puno uspona i padova, boli i užitaka, ali na kraju i puno uspjeha. Na trećoj godini fakulteta, s navršenom 21. godinom, gimnastičkoj karijeri je došao kra, rekla je Nives Cota.
Nedugo nakon toga započelo je novo poglavlje u njezinom životu zvano odbojka. Od 2010. godine članica je Kluba odbojke na pijesku Erste Zagreb. Već tada je bila i članica Športskog društva sveti Petar i članica ženske ekipe, a posljednje dvije godine i članica mješovite ekipe, koje se natječu u Katoličkoj odbojkaškoj ligi Ivan Merz. U 2013. godini stjecajem okolnosti postaje dio 1.b ligaške ekipe novoosnovanog kluba Fortis Volta. Iako su od prestanka aktivnog bavljenja ritmičkom gimnastikom prošle četiri godine, ulaskom u svijet odbojke njezina ljubav prema gimnastici nije splasnula, pa je tako danas trenerica u GK Aura gdje svoje višegodišnje iskustvo prenosi na mlade naraštaje.
-     Mislila sam da nikada neću, ali znatiželja i sportskih duh nisu mi dali mira, pa sam od 2013. vlasnica sudačke iskaznice. Kao sutkinja pripravnica u ritmičkoj gimnstici moram priznati nije lako. Moj sportski put je još uvijek u uzlaznoj putanji, bezbroj je mogućnosti i ljestvica je uvijek postavljena visoko. Mogu zahvaliti svojim roditeljima što su me ‘’zarazili’’ sportom, ali i svojoj četvorici braće, osobama koje su mi kroz život najveći uzori i oslonac, ali i najveći izvor snage - trebalo se pored njih i izboriti za mrvicu kruha, ističe Nives.
PIJESAK, SUNCE, ADRENALIN….
Kako je došlo do odluke da se počneš baviti odbojkom na pijesku, pitanje je koje se samo od sebe nameče.
-    Odbojku sam oduvijek voljela pratiti, ali još više i igrati. U početku je to bilo kroz školske ekipe u osnovnoj i srednjoj školi, a onda se nastavilo na fakultetu kroz Sveučilišno prvenstvo. Kako se popularno zna reći ‘’sve u svoje vrijeme’’, tako je i za odbojku došao pravi trenutak. Pripremajući se za Ekonomijadu 2010. godine na pješčanim terenima - upoznala sam čari i ljepotu odbojke na pijesku i tako svoj dom iz dvorane na Jordanovcu preselila na pijesak na Jarunu. Zašto odbojka na pijesku? Sport s loptom (inače moj najdraži rekvizit u gimnastici), pijesak, sunce, kreativnost, adrenalin, pregršt slobode, ali još više pravila, kolektivni sport jako sličan individualnom – pobjediti samog sebe da bi se stiglo do cilja.  Definitivno bih izdvojila svoju najdražu sportsku medalju, srebro na međunarodnom 25. Svibanjskom turniru u Zagrebu. Konkurencija je bila jaka, gledalište puno, navijanje i skandiranje rijetko za vidjeti u svijetu ritmičke gimnastike. Tada je bilo najljepše nastupati i još je bilo lijepše osvojiti medalju. Karijera ne može završiti bolje nego osvajanjem prvenstva Hrvatske u seniorskoj kategoriji, a upravo sam to, u zadnjoj sezoni u kojoj sam trenirala, ostvarila zajedno sa četiri kolegice iz kluba u grupnoj vježbi s pet obruča. Vježbu, glazbu, osjećaj te osvajanje Državnog zlata pamtit ću do kraja života. S druge strane, u odbojci na pijesku, u debitantskom paru s Marijom Žmire 2011. godine zauzela sam prvo mjesto u poretku parova na pojedinačnom prvenstvu Hrvatske. Taj rezultat bio je veliki impuls i dodatna motivacija za dokazivanje u još neistraženom svijetu odbojke na pijesku. Uz odlične klupske rezultate (2013. osvojen Kup Hrvatske, 3. mjesto na Prvenstvu Hrvatske), prostora za napredak te želja za pojedinačnim rezultatima ne manjka.
NEMA ZATVORENIH TERENA ZA ODBOJKU NA PIJESKU
Kako trenirate tijekom ljeta, a kako zimi?
-    Kod nas je situacija takva da nažalost ne možemo cijelu godinu trenirati na pijesku, pa se sezona dijeli na dva dijela. Onaj dio koji manje volimo su mjeseci koje provodimo u dvorani, od listopada do travnja, kada nam ne preostaje ništa drugo nego modificirati pjeskaške treninge u one koje možemo odraditi na parketu. Zanimljivo je nakon pola godine ponovno stati na pijesak pa se tjedan do dva privikavati na ''propadanje'' nogu. No to znači da je sezona odbojke na pijesku krenula, te od tada pa sve dok nas vrijeme posluži treniramo na odbojkaškim terenima na Jarunu. Problem je što početkom travnja svako toliko moramo otkazati trening zbog lošeg i hladnog vremena, ali nekad smo dovoljno ludi da nas ništa ne može zaustaviti. Ako sve bude po planu, i ove ću sezone igrati s prošlogodišnjom partnericom Majom Roško. Ona je trenutačno na studiju u Americi, ali se vraća tijekom svibnja. Pripremale smo se svaka za sebe, ona na svojem Sveučilištu, a ja ovdje u Zagrebu. Posebno sam se tijekom zimskog dijela treninga posvetila fizičkoj, ali i mentalnoj pripremi. Ono što će nam za ovu sezonu biti bitno je uhvatiti ritam i što prije se ''pohvatati'' u igri.
 Igrala si i 1b ligu ove sezone. Je li to prvi put u takvom rangu dvoranske odbojke i koliko pomaže, a koliko odmaže dvoranska odbojka nekome tko igra ozbiljnije pijesak?
-    Tako je, ove sezone sam debitirala u 1.b ligi i mogu reći da nije bilo jednostavno stati na teren s curama koje su tu već godinama. Sigurna sam da mi je ovo iskustvo donijelo puno sigurnosti u samu sebe i dodatnog elana što će rezultirati i promjenama u igri na pijesku. Dvoranska odbojka je zasigurno dobra baza za odbojku na pijesku, no smatram da su ova dva sporta potpuno različita i da bi za ozbiljnije rezultate na međunarodnoj sceni na pijesku bilo potrebno cjelogodišnje treniranje pod istim uvjetima, odnosno krov nad pijeskom.
ŠKOLA I SPORT
Početkom prošle godine završila je Ekonomski fakultet u Zagrebu te se poslije ljeta uspješno zaposlila u računovodstvenom uredu Sapientia Nova d.o.o. Zadovoljnašto je posao pronašla u struci i što svakodnevno uči nove stvari te se razvija u području koje ju zanima – računovodstvo i financije ne posustaje u sportskim ambicijama
Kako je išla kombinacija sporta i škole?
-    Kod mene uvijek bez problema, mislim da je stvar u dobroj organizaciji ali i postavljanju prioriteta. Za sport je uvijek bilo vremena, ali sve dok obrazovanje zbog njega nije patilo, sigurna sam da su i ovdje moji roditelji učinili pravu stvar. Nekada nije bilo lako, ali kada se zna konačni cilj, motivacija je ono što te gura, pa tako već sada znam da mojem obrazovanju nije došao kraj, u budućnosti namjeravam spojiti sport i ekonomiju – dvije grane koje me prate cijeli život.
Je li naš obrazovni sustav velika prepreka ozbiljnijem bavljenju sportom?
-    Obrazovanje i sport zasigurno nisu optimalno organizirani u Hrvatskoj, puno je  nedostataka i prostora za poboljšanja. Najčešće se događaju situacije da u jednom trenutku sportaši biraju ili jedno ili drugo, ili svoj put pronađu na inozemnim fakultetima koji nude sportske stipendije. Mislim da je ova tema kompleksna i da se teško može sažeti u nekoliko rečenica. Sve što mogu reći je: ako si dovoljno jak, sve je moguće, rekla je naša sugovornica i dodala kako najviše voli igrati Masters Roses Open. To mi je definitivno najdraži turnir u Hrvatskoj. Igra se u neobičnom ambijentu, na odličnom mekanom pijesku, organizacija je vrlo dobra, atmosfera još bolja. Jedva ga čekam zaigrati i ove godine, a sigurna sam da će razina tunira biti još bolja nego prošle.
Do sada je igrala međunarodne turnire u Sloveniji i BiH pa nam je malo objasnila i kakva je razlika u organiziciji naših i tamošnjih beach volley turnira
-    Oduševila me organizacija turnira u Mokronogu u Sloveniji. Ne samo organizacija, nego i odnos cijelog tog kluba prema turniru, igračima i navijačima. Svi su uključeni u organizaciju i svi zajedno rade kao jedan. Na turnir smo otišle s muškim parom iz kluba i svi smo osjetili pozitivnu energiju turnira, rezultata nije manjkalo, a po povratku u Zagreb u zraku se osjećala naša oduševljenost.
RITMIČKA GIMNASTIKA RAZVIJA BESPRIJEKORNE SPORTAŠE I LJUDE
Teško je uspoređivati ritmičku gimnastiku i odbojku na pijesku, no Nives je, priznaje, lakše trenirati odbojku.
-     Ritmička gimnastika, bez obzira na to što izgleda kao vrlo ženstven i graciozan sport, u pozadini je sasvim nešto drugo. Mogla bih čak iskoristiti usporedbu s malim strojevima - takve ljude razvija gimnastika. Ono što mi je usadila u način života su požrtvovnost, izdržljivost, discipliniranost, ili ukratko, red, rad i disciplinu. Nakon takvog sportskog odgoja i torture, sve ostalo ide puno lakše. Poznato je da su bazični sportovi plivanje, atletika i gimnastika, što iz vlastitog primjera brzog napretka u sasvim drugačijem sportu mogu i potvrditi. Atletika u mladim danima te posebice ritmička gimnastika, razvile su mi odlične motoričke sposobnosti, fleksibilnost i izdržljivost. Prednost individualnog sporta je svakako činjenica da koliko daješ toliko i dobiješ, rezultat i uspijeh držiš u svojim rukama (zanemarit ćemo vanjske sile), dok u kolektivnom sportu ekipa pobjeđuje ekipa i gubi, bez obzira kakav individualac bio. Upravo je to prednost, ali i nedostatak jednog i drugog sporta, individualac nosi cijeli teret na svojim leđima, dok se u kolektivnim sportovima rizik dijeli na ekipu. Meni kao tipu osobe puno više leži individualan sport, ali moram priznati da je užitak igrati i boriti se za ekipu, zato je odbojka na pijesku zlatna sredina.
LIPOVAC I BESSONOVA TE MATIĆ I BEČIĆ
Koji ti se odbojkaš i odbojkašica u sportskom smislu kod nas, a tko u inozemstvu najviše sviđa? Koju ritmičarku bi istaknula u Hrvatskoj i po čemu, a koju u inozemstvu?
-    U Hrvastkoj bi istaknula bivšu ritmičarku i kolegicu iz kluba Larisu Lipovac, u njezino je vrijeme pravilnik i stil gimnastike bio dosta drugačiji od današnjeg. Svojom je pojavom ostavljala publiku bez daha, graciozna, izražajna i uživljena u priču koju prenosi gledateljima. Takva je i najdraža mi gimnastičarka Ukrajinka Anna Bessonova. Ostavila je trag u ritmičkoj gimnastici za sva vremena, svi iz tog svijeta znamo njezin sportski put, uspjehe, neuspjehe, borbu s vjetrenjačama a na kraju karijere pokazala je što znači biti sportaš. Što se odbojke na pijesku tiče, htjela bih spomenuti jedan meni jako drag hrvatski par Martinu Matić i Dinu Bečić, koje su, bez obzira na svoju prednost u tehnici i iskustvo, uvijek spremne i voljne pokazati i prenjeti svoje znanje drugima. Jednostavne, ali komplicirane u igri, svojim su mi savjetima puno pomogle u odbojkaškom razvoju. Kraj je namijenjen najboljem paru odbojke na pijesku svih vremena, Amerikankama Misty May – Treanor i Kerri Walsh Jennings. Njihovu karijeru na vrh stavljaju tri uzastopna zlata s Olimpijskih igara, 2004., 2008. i 2012. Ono što je kod njih posebno je više od desetljeća igranja zajedno. Uz uspješno koordiniranje obitelji i porfesionalne karijere, činjenica da je Kerri Walsh majka dvoje djece te da je u 5. tjednu trudnoće osvojila 3. zlato na OI 2012., pokazuje da je u životu sve moguće, ovisi koliko si jak i koliko to stvarno želiš, rekla je na kraju ova za naše prilike doista neobična sportašica.