Sare Maršo sjećamo se kao mlade djevojke u redovima, tadašnjeg novonastalog kluba u Novoj Gradiški. Iskakala je odmah od svih. Osim što je bila najbolji igrač toga kluba vidjelo se odmah da ona u tom sportu uživa. I tako je i danas. Nažalost, bila je u Mladosti i tadašnjoj osječkoj Pivovari. Nisu osjetili oni da je Sara ta. No, zato je to osjetio stručni kadar u Vinkovcima gdje je i dan danas.
- Ova sezona za mene je proletjela nestvarno brzo,prebrzo: Što zbog toga jer sam se kasnije priključila treninzima,a i ligu su nam previše ubrzali! Sve što je bilo planirano je ostvareno,rezultatski,naravno,a ovaj ulazak u polufinale samo je bio još jedan vjetar u leđa da se pokuša uzeti i medalja,ali evo Mladost je bila bolja,zasluženo je pobijedila i ovim putem im čestitam i navijam za njih u finalu!!!!, započela je našu konverzaciju Sara Maršo Pajvančić, libero u ovogodišnjem izdanju Vibrobetona.
Pričali smo s njom nekoliko dana nakon posljednje utakmice. Prilika je bila da popričamo i cijeloj njezinoj karijeri.

ČUDAN SMO MI SPOJ
-    Čudan smo mi spoj,koji vrlo dobro funkcionira i unutar i van terena... Naravno da dođe do nekakvih razilaženja,ali mislim da je to sasvim normalno i da bi tako bilo da smo svi prbližnih godina, priča o za naše pojmove rijetkoj pojavi. Da u istoj ekipi igraju igračice nekoliko različitih generacija. Ipak su to cure prvi,drugi srednje koje imaju drugačije prioritete od nas starijih koje imamo posao, obitelj. No,da nismo bile klapa ne bi dogurale do polufinala Hrvatske, kaže naša sugovornica, inače jedna od dvije majke u postavi. Druga je Željka Pelin.
Sara je majka. Tijekom karijere udala se i rodila dvoje djece. Ona i suprug uz sve to nalaze mjesta i za majčinu ljubav prema odbojci.
-    Joj, teško je to opisati! Svatko ko ima djecu reći će da su mu djeca i obitelj na prvom mjestu pa tako i kod mene. Znači cijeli moj dan je posvećen njima, brigom i pažnjom za njih, naravno uskoči i tata. Da njega nema ne bi niti mogla trenirati jer na žalost nemamo "baka" servis! Baka nam stiže iz Nove Gradiške samo kad idemo na putovanja. Uglavnom nam je svaki dan isti, red suza, red smijeha, ali ovo drugo prevladava! Na kraju dana ja za svoj gušt odem na trening i tako spojim ugodno s korisnim...
Zanimljivo je od Sare čuti i kako je to svaki puta vratiti se na odbojkaški teren nakon trudnoće, poroda, porodiljnog i to ne cijelog.

PUNO SAM SE UDEBLJALA I SVE SE BRZO VRATILA NA SVOJE MJESTO
-    Poslije prvog poroda sam se vratila nakon devet mjeseci i osjećala sam se kao da nikad nisam ni prestala trenirati s tim da sam se u trudnoći i puno udebljala. Sve sam to nekako nabrzinu vratila na svoje mjesto! No inače sam bila sklona ozljedama,a poslije poroda još i više! Od dva mjeseca priprema ja sam se mjesec dana borila s trbušnim zidom pa sa kvadricepsom, pa rame... Nakon drugog poroda sam se vratila možda čak i malo prebrzo. Nije prošlo ni sedam mjeseci... Osjećala sam se grozno. Osjećam se i sada, ali ne u tolikoj mjeri... Znači svaki dio tijela me bolio, svaka kost, ali s vremenom je lakše. No ja se još uvijek nadam da će biti kao prije!!! Nikad više!!! Desno rame mi je skroz sređeno tako da je moja karijera pucača vjerojatno završena, s dosta sjete konstatira ova simpatična mlada žena.
-    O ambicijama mi je teško pričati pošto sam ozlijeđena i ne znam da li ću ikad moći igrati mjesto koje igram cijeli život. A to je pozicija pucača. Vjerojatno ću se uspjeti još koju sezonu prošvercat kao libero dok ne dođe netko mlađi ili ako klub bude pucao visoko pa nekog dovede! Vidjet ćemo... Teško je meni pričati tako daleko jer kad imaš obitelj ne znaš što ti nosi sutra,a kamoli naredna sezona! Gurat ću ovako dok ide, kad ne bude išlo patike i štitnike o klin i to je to.
Porazgovarali smo i o njezinim počecima u Novoj Gradiški.

       PUCATI VOLIM NAJVIŠE
-    Od kada sam počela trenirati, sa svojih 12 godina, igram pucača. Naravno igrala sam i korektora i svakakvih pokušaja je bilo. Neki s malo više, a neki, naravno, s malo manje uspjeha. Moram priznati da nikad nisam ni sanjala o tome da ću igrati poziciju libera. Nikad nisam bila dobar primač,a ni obrana mi nije bila jača strana. Uvijek sam se tu nekako provlačila jer je moj zadatak bilo pucanje. No,ipak sam sada shvatila da to baš i nije tako! Možda sam trebala sazrjeti i neke stvari složiti u glavi da vidim da to nije ništa tako strašno. S treninzima i upornošću, ali i hladnom glavom se može puno toga postići! S obzirom da zbog raznih obaveza nisam bila redovna na treninzima, mislim da sam ovu poziciju odigrala korektno! Bilo je svakako,ali u globalu sam zadovoljna. Iako bi sada odmah puknula jednu pa kud puklo-puklo! A šta mi ide najbolje, mislim da je to ipak pucanje, priča sadašnji libero.
Njezini počeci su bili u gimnastici,no kako je na brzinu izrasla morala je mijenjati sport jer je bila prekrakata! Taman se nekako u to vrijeme formirao klub u Novoj Gradišci i tu je sve počelo!

NA PROBI STALNO IMALA TEMPERATURU
-    Prolazilo je puno cura, neke bi se zadržale malo, neke ni malo, a ja sam s temperaturama išla na treninge i uživala u svakoj sekundi provedenoj na parketu! Pred kraj osmog razreda sam odlučila da ću u Zagreb u Sportsku gimnaziju i dobila sam priliku trenirati za Mladost. Prvih par mjeseci je sve bilo u redu. I škola i treninzi. No nostalgija za domom i bolesti su bile jače od mene i jako mi je žao zbog toga! Vraćam se ja opet u svoj gradić. I tamo sam nastavila školovanje, treniranje naredne dvije godine dok nisam dobila poziv iz Osijeka. Bila sam tjedan dana na probi,a od sedam dana sam pet provela bolesna u krevetu! Valjda je to nekakav splet okolnosti koji se morao dogoditi i ja sam završila u Vinkovcima! Bili smo na Sportskim igrama mladih i tamo me Stipe Tomić vidio kao potencijal i doveo! U Vinkovce sam došla 2004. završila ovdje 4. razred gimnazije i posvetila se treniranju! I evo,još sam tu i dalje. Treniram i igram, samo deset godina starija, iskusnija, kaže na kraju Sara za koju se ipak nadamo da će opet i pucati, a ako i ne ono još dugo igrati libera u vinkovačkom prvoligašu.
Damir RUKOVANJSKI