Mir. Tišina. Priroda koja privlači. Upravo je to Lika. Mogorić. Malo ličko selo. Onako s nekoliko stanovnika. I kako nam je u razgovoru rekao Emil Baltić, - Zaljubio sam se u te planine, u tu divljinu. Dečko s riječkog asfalta koji nikakvih dodirnih točaka sa selom, s Likom, s poljoprivredom nikada nije imao poljoprivrednik je u Lici.
- U ratu sam bio u Lici, i tada me samo zanimao povratak nazad, u život, izlaske, govori Baltić koji je inače kondicioni trener hrvatskih odbojkaških reprezentacija. Ni tada me nije privlačila. Prvo je došla ideja kondicijski centar. Bio sam po svijetu. Vidio što treba, ali na kraju je emilov smjer krenuo prema poljoprivredi.
- Naš OPG se nalazi u malom ličkom selu Mogorić. Postoji već nekoliko godina i sve se više širi. Mogorić je povezan cestama vrlo dobro. Glavni grad Ličko-senjske županije, Gospić je udaljen samo 30 minuta, a NP Plitvička jezera 45 minuta, blizina mora je isto cca. 30 minuta. Bavimo se uzgojem ovaca, krava, koza i kokoši hrvatica. Proizvodimo meso, jaja, janjetinu,kozletinu, piletinu, mliječne proizvode, sireve. Također se bavimo i poljoprivredom na ukupno 30 hetara zemlje. Uzgajamo uglavnom korjenasto povrće kao što su krumpir, češnjak, blitva.
U bliskoj budućnosti namjeravamo izgraditi eko selo i baviti se seoskim turizmom, kratko i opisno stoji na facebook profilu OPG Balta farma što nas je i ponukalo da napravimo reportažu. I povremene poruke koje stižu i do nas o dostavi proizvoda s emilova imanja i njegovih partnera. Jer kako je rekao on i dvije žene iz tog sela u nekakvoj neformalnoj udruzi udružili su posao i Riječane snabdjevaju prirodnim i ekološki uzgojenim proizvodima iz Like. Mogu nam se pridružiti i drugi, ali jedno je i najvažnije pravilo. Nikada „zavaljati” kupca. On mora dobiti prirodne proizvode o kojima i govorimo.
Da tako nekako kažemo, glavne na imanju su ovce. Pramenke. Najbolja ovca za ličke pašnjake, a brand lička janjetina vrijedi samo za onu od pramenke. Te stare, skoro pa autohtone pasmine ovih planina. Lička pramenka je naša autohtona pasmina formirana na području Like i Gorskog kotara. Izrazito otporna i prilagodljiva pasmina. Nastala je u uvjetima bogate i obilne ljetne ispaše, ali skromnog zimskog obroka, u prilično surovom klimatskom okružju gdje su duge i hladne zime te vruća ljeta. Stoga, pripada skupini srednje razvijenih ovaca, izražene otpornosti i prilagodljivosti. Imao je donedavno 104 ovce pa je smanjivao stado zbog angažmana u reprezentaciji i trenutno ima 50 ovaca. I dva ovna. Ponovno će rasti stado, a pošto je uvijek problem pastir u našim krajevima i ljudi koji bi radili na imanju upravo stado raste ili se smanjuje u odnosu na poslove kondicijskog trenera, odnosno koliko može ili ne može biti na imanju.
- Sada mi brat uskače, da tako kažemo, a on uskoro ide i u penziju pa na njega najviše i računam. A uz to još imam i jednog novoga partnera a on je „dofurao“ te koze, sanske koze, pa pripazi i na moje ovce, priča Emil.
U najmu ima 27 hektara pašnjaka i gotovo sve parcele su spojene. Kaže da su mu nudili da postoji ograđivana električnim pastirom, ali on jednostavno želi da u tom prekrasnom netaknutom prostoru ostane što izvornije. „To mi je nekako bez veze“, kaže. Možda samo privremeno riješenje. Pored te divote i krasote, preko puta Velebita, prema Udbini električni pastir mi jednostavno ne ide u tu priču. Tu je fantastična vegetacija. Ili neću držati ili ću držati kako treba da to bude sve prirodno i čisto. Probao sam i sa psima, ali isto ne ide. Imao sam nekoliko vrsti pasa ali oni to ne mogu dobro raditi. Možda bi trebalo kupiti pravog psa pastira a za to treba jako mnogo novaca. A ovo sve su neki avlijaneri koji samo gledaju kako će što pojesti i ništa od toga. Mještani se hvale i stave ih i idu za ovcama i ništa od toga, priča Baltić o svom problemu s čuvanjem stada. Inače veliki dio pašnjaka kosi i sprema u sjeno, u bale. Spremi godišnje oko četiri tisuće kockastih bala što mu je i daleko više nego su mu potrebe.
- Jedno ljeto sam imao sedam tisuća bala i pomogao sam jednom čovjeku u selu, ističe Baltić komentirajući i način života u tim selima gdje mnogi ovise o pomoći jednog drugog i zajedničkom djelovanju. Upravo tako i on, te još dvije žene sa svojih imanja zajedno se ispomažu. U biti on ima gnoj, one vrt i slično. Njegovo mlijeko, a one pak prave sir.
Tijekom godine sve dok ne padne snijeg ovce se napasaju na pašnjaku. Od pet sati ujutro, odnosno čim svane do pola sedam, sedam sati vani su su koze a nakon toga idu ovce jer u lici je dugo rosa. Pa u ovo ljetno doba budu na paši negdje do deset sati. I onda ih se opet navečer pušta. Bolje sat vremena zdrave paše, nego li po vručini i sparini tri sata. A u jesen cijeli dan budu vani na ispaši.
- I držimo ih vani dok snijeg ne padne. Kad nestanu vrućine pustimo ih na pašu. Oko 10 sati kada nestane rosa i držimo do pet, šest poslijepodne, kaže Baltić koji zimi ih dohranjuje kukuruzom, mineralima, daje im sol a posebno na obrok pazi kada su ovce sjanjene. Uvijek su govorili da od 50 ovaca dobije 50 janjadi. Nije to istina. Imao sam i loše radnike i tu je bilo problema. No, ima problema sa starijim ovcama koje znaju pobaciti. Ili primjerice mlada šilježica kojoj se i isto dogodi da pobaci tako da se držim na nekih 70 posto janjadi od broja ovaca. Na tih 50 ovaca dosta bi bio jedan ovan, ali imam dva za svaki slučaj. Koze i ovce su na istim površinama, ali one više brste i druge stvari jedu na paši, priča naš domačin.
Ono što je nama interesantno je što smo vidjeli da putem društvenih mreža nudi prodaju putem dostave u Rijeku. „Moje tržište je uvijek Rijeka. I za vrijeme korone smo dobro prodavali. Ima nas tri gospodarstva koja smo udruženi. Odnosno dvije žene i ja. Izabaremo deset proizvoda i to pustimo preko poruka i imamo grupu kupaca kojima nudimo kada imamo pripremljene proizvode. Janjetinu nudimo na tzv.četvrtine. Može tko hoće i cijelo janje, ali najčešće idu četvrtine jer ljudi više nemaju škrinje u gradu. Tako jedan „janjac“ bude težine oko 16 kilograma, što se kaže čistog, a to znači da mogu prodati na taj način janjca i za 900 kuna. Inače, cijena kilograma je 60 kuna. Najčešći kupci su mi moji sportaši. Sir, mužnju, pakiranje, svježi sir, škripavac. Sve to rade te žene. Polutvrdi radi jedna žena koja ima krave a to onda mi vakumiramo. Po jednoj turi prodamo po 60-tak komada sireva svakih deset dana. To znači oko 200 sireva mjesečno. Pomažemo jedni drugima. Sada imamo i jedan ogroman vrt. Ja preorem, dajem ovčji gnoj. One ga rade i pakiraju proizvode. Nemamo zadrugu, ali smo se ovako, neformalno udružili. Nudimo dvije vrste ovčjih, dvije kravljih sireva, a osim već spomenute janjetine, sirupe od mente, bazge i koprive, med od maslačka, raženi kruh, kokošja jaja jer svo troje imamo kokoši, a prodajemo i domaću rakiju šljivovicu, priča Emil Baltić. O kokošima Hrvaticama se posebno raspričao jer njima oduševljen. Daju svaki dan jedno jaje a nose nekih devet mjeseci. Istina, problem je zima. I njih drži slobodno i one same idu svugdje. Kao što kaže „Lisica svakih pet dana uzme svoje“. No, nisu ograđene – „jer ako ih ogradiš onda nije to to jaje. Ako ogradiš ubrzo ostane taj prostor bez travke i što onda. Tri godine jedna kokoš nosi. Meni su se Hrvatice dobro pokazale. dodajem im kruha, izmrvljeni kukuruz. Ništa posebno za njih ne kupujem kaže Baltić koji za posao na imanju ima i jedan stari traktor, a od priključaka balirku, grablje, kosu, cirkular, plug dvobrazdni, frezu, malčer..... No, kako kaže nije zaboravio i na svoju prvotnu ideju. Iduće godine kreće s programom za razmaženu, pretilu djecu. Imam jednu kuću i sagradio bih još dvije kućice i tako podigao kondicijski centar koji je bio i pokretač OPG-a i farme. Pitali smo ga što je s europskim novcem. Tu je jako razočaran. Kaže da kada posljednjih šest godina pokušava nešto uvijek nešto fali tako da u startu ga birokracija i papirologija spriječava da pristupi tim fondovima i sredstvima ruralnog razvoja. No, nije odustao od toga ali jednostavno nema vremena za skupiti tolike papire, naći konzalting kuću.